Pošta

A šta su spore one tetke u pošti. Majko mila. Kad god uđeš u poštu imaš vidjet dva velika reda do vrata. Samo dva šaltera od šest uopće rade. One četiri preostale tetke se prošetavaju tamo amo, a samo dvije kao vidno nešto rade. I to vrlo sporo. Nema šanse da ti kaže Dobar dan kad dođeš na red, čak i ako ti njoj prva kažeš Dobar dan. Nikako, ali baš nikako ne gledaju u oči. Eventualno na kraju i to ako se ti posebno zabuljiš u nju. Ma ni onda. Ali to je gotovo svugdje postao trend po tim šalterima i kasama. Posebno po kasama velikih trgovačkih lanaca, tipa Konzum, Lidl i inim. Tu ćeš jaaaako teško dobit pogled u oči, al ćeš bar dobit dobar dan kad stigneš na red. Bar toliko ti daju. Ipak oni nešto prodaju pa moraju bit koliko toliko ljubazni. Za razliku od ovih u pošti. Koji se drže kao da rade u Uredu predsjednika najmanje, a ne u pošti.

I tako, ulazim ja i po nekoliko puta u tu poštu i svaki put red duži nego prošli, na ona dva šaltera koja rade. A tetke sa drugih šalera kao da nose revije iza njih i ako im se eventualno obratiš odmahuju rukom, kao nema šanse. Kao da Kolinda stiže svaki čas pa jednostavno ne mogu sjest za svoj šalter i radit iako je gužvetina. Ili nabace neku crnu fasciklu preko onog malog prozorčića, kao zatvoreno. Ma šta zatvoreno, a radno vrijeme ti je do 20:00. Bolje da si ni ne reklamiraju.

Uletila ja tako sinoć po 4. put u poštu u nadi da ću podić nešto. Nemam pojma šta. Sad su poštari počeli ostavljati kao male računiće u sandućić, kao bon za mobitel. Nisi ni prije znao šta je, kad si primio onaj žuti listić, a ovaj bijeli izgleda još misterioznije. Znači 4. put već ulazim, računam, osim što je 19:00, i kiša je pa valjda neće biti gužve. Sreća je na mojoj strani. I stvarno. Dva šaltera otvorena kao i obično i ukupno troje ljudi ispred mene, na dva šaltera. Pa to je odlično. Šanse su mi dobre. Međutim, baš kad sam došla na red ode ona. Ode na susjedni šaler jer se kolegici pokvario skener. Nije rekla ni dobro veće ni samo malo ni niš nego samo isparila metar u stranu, a ja kao da ne postojim. Kolegica ima problem, a ona joj pomaže tako da stoji iznad nje i tupavo skupa s njom gleda u njen kompjuter i konstatiraju da je nastao problem i opće ga ne rješevaju. A to traje i traje. Došlo mi je da im kažem alo ej, kako ti njoj pomažeš uopće. Halo ja stojim tu..Halooooo... I onda kao da me čula, kao da je primila moj misaoni sms vraća se na svoju radnu jedinicu i bez riječi i pogleda uzima moj bon. A ja se tek tad počinjem znojiti. A u šit, možda je kazna, pita osobnu, opet bez pogleda, ja je pružam i žalim sav trud da stupim u kontakt sa poštanskom službenicom da mi urući nepoznato nešto jer to lako može bit kojekakva kazna od najmanje 500 kn. Odlazi negdje i vraća se sa kuverticom. A u šit gotova sam, kazna je 100%. A ona se osmjehne i kaže: Nova Diners kartica:) Uf kakvo olakšanje! Dobila sam i novu karticu i osmjeh umjesto kazne. Je, je život je opet lijep i spremna sam za novi šoping.:)