JURIĆ

Kad si mama dvoje ili troje djece i želiš dobro izgledat, moraš bit brza. Jako brza. Što više djece, to brža. S jednim još nekako i imaš vremena, ali čim ih je više, to se i ti moraš više ubrzati. Ponekad ti ni šesta brzina nije dovoljna. Ima ona: brzina je vrlina, a opet, ima i ona ko žurio nogu slomio. Lomimo se mi mame svaki dan. Ponekad više od brzine i od toga što ne znaš što ćeš prije, često staneš pa trčiš u mjestu. Jer se ne možeš odlučit šta ćeš prije. To je stvar sa više djece; organizacija, prioriteti i gašenje požara. Ako se nisi organizirala i pogotovo ako ti je nered u kući, a jako često je, onda samo gasiš požare. Od najvećeg do najmanjeg i onda izgledaš ovako:

Al već kod malo organizacije i najviše od svega brzine, turbo brzine, možeš izgledat i ovako:

Ponekad mi se čini da što sam ja brža, to je muž sporiji. Spremim ja tako sebe, njih dvije i bebaća, a on još uvijek nije gotov. Uvijek se po nešto vraća i uvijek, ali uvijek ga čekamo ispred lifta. Uf, uf.. kao da mi je netko uvalio kletvu. A znam ja i tko. Ovi Dalmatinci kleveću na svakom koraku. To stvarno nisam nigdje vidila, a ni čula kao tu u Dalmaciji. Te v... ti sriću odnia, te da Bog da te.. Užasne stvari si govore, kao da ne znaju da riječi imaju težinu. Svoju težinu i svoje značenje i na kraju krajeva i magično djelovanje. A ja to osjetim svaki put kad ga sa dicom čekam ispred lifta.

Rodica i brat su mene uvijek čekali kad smo bili mlađi i kad bi se uvečer spremali za van..

Stvarno mi je trebalo sto godina, znam, ali me nisu trebali prokleti tako.. sigurno su rekli nešto u stilu.. da Bog da i ti tako čekala i eto mi sad.

Ja sam se s godinama ubrzala ko Jurić, al sam dobila sporog muža. Ali nećemo ga spominjat previše. Dobila sam veto na pisanje o njemu pa neću puno. Ali ipak je bio brz kad je trebalo..